UDALA SAM SE PROŠLE GODINE, SA 18 GODINA I JUČE SAM SHVATILA DA SAM POGRIJEŠILA...


Udala sam se prošle godine, sa 18 godina ijuče sam shvatila da sam pogriješila. Već sam trudna, sedmi mjesec i stomak mi je baš veliki, možda jer nosim blizance, al nebitno… Juče sam išla na pregled kod ginekoliga i to gradskim prevozom, muž radi nije mogao da me vozi, a svekar i svekrva, ah imali su prečih stvari.

Tako stojim u tranvaju, gužva, teško mi stojati, noge mi pucaju, a i plašim se da ne padnem. NIKO NE USTAJE DA MI USUPI MJESTO. Kada baš više nisam mogla da izdržim, zamolila sam jednu djevojku mojih godina da mi usupi mjesto. Tamam je krenula da ustaje, a u tom trenutku je gospođa koja je sjedila do nje snažno povukla za ruku i na sav glas rekla. SJEDI TU… KADA JE OVA MALOLJETNICA MOGLA DA ŠIRI NOGE I NE RAZMIŠLJA NEKA SAD ISPAŠTA, (misleći na mene)… Krenula sam da objašnjavam, ali sam brzo shvatila da je svaka riječ suvišna i da ljudi imaju svoje mišljenje koje je teško mijenjati. Samo sam od tuge pustila suzu i nastavila uprkos bolovima u nogama, leđima, DUŠI da stojim…

Donekle je gospođa i u pravu, ni od koga nemam podršku, muž nikada nije kod kuće, radi, a kada ne radi provodi se, svekar i svekrva su priča za sebe, nikada me nisu prihvatili kao ženu njihovog sina, na žalost, vjerovatno nikada i neće. Kako prolaze dani shvatam koliku grešku iz “neke” ljubavi sam napravila, ali kako je tako je… nazad nema, a i blizanci samo što nisu stigli.