Pages

BIO SAM UGLEDNI HIRURG, IMAO PORODICU, BIO SRETAN, MISLIO SAM DA MI NIKO NE MOŽE NIŠTA



Bio sam ugledni hirurg, imao porodicu, bio sretan, mislio sam da mi niko ne može ništa i da sve držim u svojim rukama. Pred kraj dežure imao sam hitnu intervenciju, mladić iz saobraćajne nesreće sa teškim tjelesnim povredama.

Borba za život je trajala preko 4 sata, više puta smo ga gubili i nekako oživljavali, svakim minutom sve je bilo manje šanse da će preživjeti. Na kraju i pored silnih muka i pokušaja nismo, nisam uspio. Kada je sve završilo, medicinsko osoblje mi je reklo da je taj mladić moj sin i da mi nisu ništa govorili kako bih bio u stanju da operišem. Tu noć su se ugasila dva života, jedan mladi život, život mog sina i moj, jer moja duša je u toj sekundi naprosto umrla, ostalo je tijelo da tumara ovom zemljom i čeka kraj

Od tada su prošle skoro dvije godine, za mjesec, 12 dana i 4 sata će biti dvije godine, nikada više nisam ušao u bolnicu, na bolovanju sam, ne izlazim iz kuće. Krivim sebe, možda sam mogao bolje, možda sam mogao sačuvati taj mladi život, možda da je neki drugi doktor bio u smjeni da bi bilo bolje…. milion pitanja, pitanj nakoja ne mogu da dam odgovor.